Dino Grčić - Art

Ove nedjelje u 19:00 sati u Fotoklub Knin održava se završni čin performansa i otvorenje instalacije „Povratak“ umjetnika Dino Grčić.

Nakon dvodnevnog pješačenja od Sinja do Knina, umjetnik će u galerijski prostor unijeti križ s natpisom „ART“, simbol osobnog, umjetničkog i egzistencijalnog tereta koji nosi kroz prostor Dalmatinske zagore, između mjesta rođenja i mjesta odrastanja.

Performans „Povratak“ inspiriran je pitanjima identiteta, pripadnosti, žrtve i položaja suvremenog umjetnika u sredini obilježenoj tradicijom i kolektivnim sjećanjem. Završna instalacija u prostoru Fotokluba Knin predstavlja kulminaciju tog puta — susret fizičkog iskustva, prostora i suvremene umjetničke geste.

Pozivamo vas da prisustvujete ovom jedinstvenom umjetničkom događaju i otvorenju izložbe/installacije.

Nedjelja, 24.5.2026.

19:00 h

Fotoklub Knin, Imotska 3.

_____________________________________________________

Tekst Ante Kuštre o izložbi:

POVRATAK NEPRESUŠNOM IZVORU

Da svatko nosi svoj križ čuli smo – ili smo sami izgovorili – bezbroj puta. Kada se to kaže, misli se na životni teret koji svako od nas poznaje i ne može ga izbjeći, ma koliko tomu težio i na koje sve načine  ga pokušavao umanjiti. Prije ili kasnije saznamo ( čujemo od nekog koji o tomu zna više od nas ili pročitamo ) da je svakomu dan križ kojega može nositi tj. koji ne premašuje njegovu nadnaravnu ( duhovnu ) i  naravnu ( fizičku ) snagu. Bog, dakle, nije sadist pa mi onda ne trebamo biti mazohisti. Nego realisti koji će svoj križ do kraja pod/nositi. Ponekad ćemo pasti pod njegovom težinom pa se opet pridignuti i nastaviti taj Put putovati, a u nekoj njegovoj dionici će nam netko pomoći nositi ga i to će biti naš Šimun Cirenac.   

Dino Grčić nosi svoj križ(  na kojemu modrim slovima piše „ART ), u dvodnevnom pješačenju od Sinja ( gdje je, prije 33 godine, rođen ) do Knina ( gdje je odrastao ), da bi ga potom postavio u kameno postolje u galeriji tamošnjeg Fotokuba. Naziv performansa/izložbe je „Povratak“. Umjetnik kreće od mjesta hodočašća Gospi sinjskoj ( do kojeg mnogi vjernici dolaze bosonogi ) do mjesta čašćenja stare i novovjeke hrvatske državnosti ( ali ne hodi bosonog nego u novim tenisicama jer umjetnost nije religija pa od njega ne traži toliku žrtvu, dosta joj je njegova požrtvovnost i ustrajnost ).  Ipak se prije religijske konotacije u ovom slučaju ne mogu izbjeći: performans započinje uoči Duhova, 23. svibnja a završava se sutradan ( otvaranjem izložbe ), na Duhove. Možda je umjetnik slučajno izabrao taj datum ali nije slučajno da prihvaća svoj križ u svojoj 33.  godini.

Križ suvremenog umjetnika koji djeluje u sredini p/određenoj tradiciji ( kao što je Dalmatinska zagora ) nije mali i nema samo simboličku težinu već često puta i egzistencijalnu tako da među umjetnicima u provinciji ima nerijetko mučeničkih figura ne samo izgledom već i sudbinom. Vršci žrtvovani u masi, kao što bi rekao Tin Ujević. Usamljenici bez sljedbenika. Ali ne i bez predšasnika. Tako i Dino Grčić ima svoga – pok. Ivana Martinca, filmskog redatelja i pjesnika, kultnu figuru Kino-kluba Split, čija je filmska stilistika i poetika znatno utjecala na mlađe splitske filmaše. Upravo je Martinac, kao i stvaralačka atmosfera Kino-kluba ( čiji je član Dino u formativnim godinama bio ), imao značajan utjecaj na njegovu odluku da se, po dolasku iz Knina, trajno locira u Splitu kao gradu u kojemu se tada, pod specifičnim uglom,  prelamala svjetlost Umjetnosti iz svijeta ( naročito filmske, muzičke i konceptualne ). Bilo je to zlatno vrijeme splitskog arta.

Uoči olovnih godina rata, Martinac skupa sa šestoricom članova Kino-kluba ( Brankom Krolom, Borisom Poljakom, Petrom Sardelićem, Dasenom Štambukom, Slavenom Reljom i Zdravkom Mustaćem ) 1989. izvodi performans „Nije vrijeme za plodove“. Njih sedmorica, s Ivanom na čelu, pro/nose suho stablu višnje nalik križu kroz centar grada da bi ga p/ostavili u galeriju u Krešimirovoj ulici, kao artefakt u sklopu tadašnjeg Splitskog umjetničkog salona.  Martinac je bio deklarirani vjernik/katolik i veliki filmski čistunac, a kao arhitekt po struci i svoje je pjesme, kao i filmove, gradio na čvrstim arhitektonskim planovima. Tri godine poslije izdaje zbirku „Ulazak u Jeruzalem“ u kojoj u pjesmi „Rajski vrt“ zaziva uskrsnuće sebe i šestorice svojih pomoćnika.

Dinu Grčiću metafizička pitanja i odgovori nisu primarni: na horizontali njegova križa piše „ART“ , a „nebo“ mu je galerija Foto-kluba Knin, gdje njegova muka nošenja križa okončava, a on sam biva „uznesen“ pred publikom, činom otvaranja izložbe. Knin je ( kao stari kraljevski grad, s bogatim povijesnim konotacijama ) u tom slučaju njegov Jeruzalem, u kojeg ne ulazi na magarcu ( dok mu masa kliče ) već pješke ( riskirajući da ga većina tamošnjeg stanovništva doživi kao magarca ). Jer tim svojim hrabrim činom zapravo unosi u utvrđeni grad rata suvremeni art. Poznato je da u svome rodnom kraju Isus nije učinio nijedno čudo – jer nitko nije prorok u svome selu. Knin je mjesto njegova djetinjstva i odrastanja, a Split njegova umjetničkoga formiranja i afirmiranja. Hoće li Kninjani dočekati Dina kao „mesiju“, kao novo Sunce nove umjetničke prakse ( na što upućuje njegovo umjetničko ime „Kralj Sunca“ ), da bi ga zatim izvrgli ruganju i pljuvanju – pitanje je na koje će možda odgovoriti šutnja i ignoriranje tamošnje likovne publike.

No, ona – kao fizička činjenica koja pripada određenom lokalitetu – u današnjem svijetu nije bitna mada ostaje važna. Bitna je ona na društvenim mrežama i ona će imati vizualnog i tekstualnog materijala o performansu/izložbi, budući da je Dino umjetnik ovog digitalnog doba,  svjestan da se da se bitka koja odlučuje rat/art vodi u virtualnom polju. Ruku pod ruku s tom tehnološkom i medijskom dimenzijom idu i dimenzija realnog prostora ( Dalmatinske zagore ) i vremena ( pješačenja ). Osobno fizičko, emocionalno i duhovno iskustvo autora „Povratka“ ostaje primarno, a njegova virtualna emanacija sekundarna. To ovom projektu daje potrebnu težinu i približava ga višim duhovnim dimenzijama.

p.s. kada bi autor isti križ prenio pješke iz Knina u Split ( za što bi mu trebala tri dana ) onda bi s njim trebao ući u grad kroz Zlatna vrata  a križ postaviti u galeriji „Loggia“.  Dioklecijanovu palaču upućeni ionako nazivaju „palačom Sunca“…     

                                                                                              Ante Kuštre