Izložba: Sve što čovjek jest (ili bi mogao biti) - Višnje Magdalene Bolf

U subotu, 7. ožujka 2026. godine, Fotoklub Knin započinje novu proljetno/ljetnu sezonu izložbi. Program će se održavati svake druge subote, sve do sredine lipnja, kada slijedi ljetna pauza.

Sezonu otvaramo izložbom naše članice iz Delnica, Višnja Magdalena Bolf.

Riječ je o izložbi koja je po svojoj prirodi „živa“ – mijenja se i nadograđuje iz postava u postav, svaki put donoseći novu dimenziju i drugačiji pogled na temu kojom se autorica bavi. U središtu njezina interesa nalazi se čovjek – kao subjekt promišljanja, interpretacije i vizualnog istraživanja. Svaka nova postava otvara dodatna pitanja i pruža drugačije iskustvo gledanja, kako publici tako i samoj autorici.

Otvorenjem ove izložbe započinjemo još jedan ciklus susreta uz fotografiju – prostor razmjene, razgovora i druženja, kakav već godinama njegujemo.

U nastavku donosimo više o autorici te stručni osvrt na izložbu.

________________

Kada treba napisati par redaka o sebi, zapravo nestane inspiracije. Što sažeti u te redove? Datum rođenja? Rođena sam u vrijeme djece cvijeća, hipi kulture i i opće sreće i možda me je to usmjerilo u neki životni tok, tko zna. Moj, već tada, fotografski put kreće s 14 godina kad upisujem Grafičku školu u Zagrebu, smjer reprofotografa i kemigrafa.  Moj prvi dodir s fotografijom bio je u  hodnicima škole kad nadobudno fotografiram nepodopštine i kao kukavica bježim u tamnu komoru koju nitko ne smije dirati dok iznad vrata svjetli crveno svjetlo. Nisam ništa posebno snimila ali taj adrenalin, to uzbuđenje zbog stvaranja je ostao do danas. Već tada sam postala ovisnik o fotografiji i shvatila da samo trebam podignuti pogled i svijet izgleda drugačije.

 Ali život obično ima neke svoje planove, stvaraju se  situacije na koje i nemaš  utjecaja, pa sam tako dobrih 15 godina radila hidraulične cijevi. U životu uvijek treba biti neka ravnoteža a moja u to vrijeme bila su putovanja svijetom. Moj fotoaparat i ja prošli smo kroz 48 zemalja svijeta. Neke su bile šokantne, neke fascinantne, neke uglađene a sve redom zanimljive i fotogenične.

Hobi, bijeg od stvarnosti i svih problema, postao je posao. Danas radim i živim fotografiju kroz svoj foto studio i tiskaru. Možda je trebalo neko vrijeme da ispunim svoje želje i ambicije, ali živim tako  već 20 godina. Sigurna sam u jedno, moj život je oplemenila ljepota kraja u kojem živim, prijatelji i poznanici i fotografija, iznad svega.

__________________

"Lica i naličja "

Sve što čovjek jest (ili bi mogao biti)

Kako nastaje čista fotografija?. Nema za to nekog posebnog recepta. Postoje samo nepisane odrednice. Valja naučiti promatrati svijet, a zatim ga fotografski rekreirati u obliku u kojim ga vidite i osjećate. Malo je fotografa u našem okruženju koji su se poput Višnje Magdalene Bolf ovako jasno i bez okolišanja upustili u avanturu stvaranja fotografskih slika, bez onog uopćenog cilja – pokazati i dokazati se kao fotograf. Ona u svojim fotografijama poetski oslikava ono što što čovjek jest ili ono što bi mogao ili htio biti, ako to poželi ili ako ga se natjera da to bude. Bilo od okruženja u kojem živi, tradicije koju nosi kao teret ili pak od skrivenih žudnji koje nosi u sebi i pokazuje u drugačijem obliku samo odabranima i samo onima koji mogu razumjeti bez osude.

Jednim dijelom njeni se radovi jasno oslanjaju na tradiciju njemačkih fotografa 30-ih godina prošlog stoljeća, kada je u društvu općenito vladao duh njegovanja čvrstoće tijela – Kraft durch freude pokreta. S druge strane u njima ima i naznaka ranijih tendencija portretne fotografije kakve je u svom opusu „Lice našeg vremena“ 1929. g bilježio njemački portretni i dokumentarni fotograf August Sander. U pismu kojeg je 1925.g. uputio fotokemičaru i povjesničaru fotografije Erichu Stengeru* Sander kaže: „Uz pomoć čiste fotografije, u mogućnosti smo stvoriti slike koje predstavljaju dotične ljude istinito i u njihovoj cjelokupnoj psihologiji. Krenuo sam od tog principa,[] ako možemo stvoriti istinite portrete ljudi, stvaramo ogledalo vremena u kojem ti ljudi žive. [...]

Ne želim ovdje uspoređivati Višnju Magdalenu Bolf s Augustom Sanderom, ali dajem si slobodu naglasiti – princip je isti, sposobnost fotografa da uhvati labilnu sliku društva, fiksira je unutra zadanog okvira, nametne joj prostor i vrijeme oblikujući svijet koji se dopušta oblikovati unutar zadanog vremena i unutar intimnog prostora. U njenim fotografijama nema lažnog privida. One su dokument  entuzijazma i postojanja. Pomno odabranim pristupom subjektu kreira mističnost koristeći sve elemente likovnosti koje u tehnici fotografije stoje na raspolaganju. Nema u njima odlučujućeg trenutka. Dinamikom nabijene kompozicije, preciznom i jasnom igre svjetla i sjene otkrivaju nedohvatnu mogućnost trenutka. Premda pomno osmišljena, u tehnici izvedbe to je ipak egzaktna fotografija u svom purificiranom obliku. Nema nepotrebnog dodvoravanja oku promatrača, ništa se ne događa pod svaku cijenu.

Višnja je nostalgični istraživač. Uvodi nas u svoje svjetove, u intime trenutka. Njene urbane fotografije su nostalgične, prokazuju realnu ljudskost subjekta, bez patetike kakva je inače prisutna sličnim fotografijama kojima je preplavljen svijet izlagačke fotografije, i u tome je njihova najveća vrijednost. Meni su pak nevjerojatno zanimljive njene fotografije boudoir serije. Malo ih je ali su izvanredno moćne. U ovom fotografskom žanru koji prikazuje  žensko tijelo unutar najintimnijeg okruženja, estetici koja slavi profinjenost i senzualnost žene, lako se pokliznuti i skrenuti u prosječnost. I ovdje je Višnja uspjela subjekt zadržati unutar granica koje rubno dotiču erotiku. Crno da ne može crnje, bespomoćno uvučeni duboko u tamu, prepušteni smo prostoru i linijama tijela. Emocija je crna, ali topla, smirena. Nama promatračima, ostaje da poput vuka ližemo svoje rane. Do idućeg susreta.

Ivica Nikolac

* Pisma Augusta Sandera profesoru Erichu Stengeru 1925.g.  Agfa Photo-Historama, Museum Ludwig Köln.